Evo kako jednostavno znati kad je pivo dobro

Danas nije lako piti pivo. Danas ništa nije lako, istina, ali piti pivo bi trebalo biti i to zbog jednog glavnog razloga – piješ ga iz gušta, a ne zato jer moraš. I to je ključ.

No, krenimo redom.

Sjedneš za šank, ništa posebno, četvrtak navečer kao svaki drugi, i želiš opušteno odabrati s pozamašne pivske liste ono prvo večernje pivo koje će prelomiti hoćeš li napustiti šank odmah nakon njega ili ćeš za tim šankom ostati dok ti ne postane neugodno. Kako odabrati? Ovo trebaš znati: dobro je pivo balansirani proizvod umijeća majstora pivara koji je znao odabrati kvalitetne sirovine, tretirati ih na pravim temperaturama tijekom rigorozno praćenog perioda i u maksimalno kontroliranim uvjetima te je zatim to pivo ambalažirao i prepustio svom prodajnom timu da ga dopremi do tog točionika u kojeg gledaš s tog šanka. Pritom je, naravno, taj majstor pivar morao paziti na stilske odrednice piva kojeg je odlučio svariti, a zatim unutar tih čvrstih pravila pronaći mjesto za svoj osobni ukus i dodati pivu svoj posebni štih, onaj kojeg su odabrale njegove oči, nepce i nos. Jednostavno je sve to.

Ti, jasno i naravno, sve to vidiš iz te pipe točionika u koju sad buljiš užasnut egzistencijalnom krizom koja ti se niotkud pojavila u glavi, praćena svim slikama užasa koje potencijalno možeš proživjeti ako odabereš krivo. Ovaj trenutak je ključan, kao i ona dva tjedna svaki put kad se pojavi novi soj korone – sad biraš: “ma daj mi ovu novu od Varionice, budemo vidjeli” ili “a kaj drugi piju? Je l’ tko komentirao kaj?”.

Stvar će biti komplicirana koliko si je odlučiš zakomplicirati, kao i većina stvari u životu (ja sam vjerodostojan po tom pitanju, pa vjeruj), no tad, kad je pivo u čaši i ispred tebe, tad zapravo započinje proces osobne procjene piva. Pogledat ćeš ga, pomirisati i napokon kušati.

Izgled piva je zapravo onaj zeznuti dio. Ako si čitav život posvetio grijehu i pio samo industrijske lagere neće ti biti jasno što očekivati od craft piva. Naviknut si na prozirnu zlatno-žutu boju i šampon pjenu, ali istina je da nisi kriv za to, jednostavno nije bilo opcije na našim prostorima za alternativu. Odjednom pivo smije biti mutno, crveno, smeđe, ružičasto, narančasto,… No, postoje i tu pravila, nije ovo sjednica sabora. Ako naručiš pilsner ne bi trebao dobiti mutno pivo. Ako naručiš stout ne očekuješ mutno piće boje zalaska sunca. Craft pivo jest za demokraciju, ali ne da svatko radi što hoće, pa tako stilske odrednice i dalje imaju autoritet i legitimitet kad je u pitanju izgled piva.

S mirisom je otprilike sve jasno. Ne smije te odbiti, a mora te privući do te mjere da zamrziš sve svoje prošle odluke koje su uzrokovale tu nesreću da nisi ranije probao to pivo. Mora mirisati na još, mora te natjerati da ga preporučiš svima koje poznaš i to odmah, preko svih društvenih mreža na kojima si zbog tadašnjeg hajpa otvorio profile. Da bi pivo bilo dobro mora mirisati dobro.

Okus je ona trešnja na vrhu torte o kojoj svi pričaju. On je glavni razlog zbog kojeg piješ pivo, ostalo su samo periferne distrakcije. Voliš li IPA-e, okus mora biti kao Deep Dive. Voliš li lagere, pivo ti mora biti kao Pop! lager. Da, ponekad te može iznenaditi kiselost piva, temperatura serviranja ili nešto slično, no na tebi je da se zatim raspitaš treba li to biti tako i zašto. Ništa se, osim pomodnih gluposti, ne radi na određeni način bez veze.

Postoje greške u pivu, poput mirisa mokrog kartona ili mirisa maslaca, i njih će ti biti teže prepoznati ako nisi prošao pivsku školicu, ali vjerojatno će ti zasmetati jer nisu bez veze kategorizirane kao greške, i to pivo više nećeš piti. Postoje i jednostavno loša piva, ali ako imaju sve kvalitete koje nalaže stil, tehnologija i proces onda je to stvar subjektivnog stava. Osobno sam probao neka od objektivno najboljih svjetskih piva, pa kao da nisam; nisam ih ni po čemu zapamtio osim po cijeni i dobavljivosti, ali moram priznati da mi je bilo u potpunosti jasno zašto uživaju reputaciju koja im je dodijeljena. Sve je u njima napravljeno kako treba, svakom je detalju posvećena pozornost, ali nisu moj đir i uzalud trud sviračima pod mojim prozorom, po tom pitanju.

I s tim dolazim do zaključka ovog lamentiranja – pivo je objektivno dobro kad se ukalupi u određene norme (koje nisu tu bez razloga, utvrdili smo), a subjektivno kad te zove na još. Ako bi ipak htio znati zašto te neko određeno pivo zove na još, pa k tome još i poslušati nešto pametno iz usta onih koji to pivo rade, slobodno pohodi jednu od Varioničinih radionica. Upoznat ćeš zakulisna zbivanja pivskog svijeta i čuti sočne priče koje nisu uvijek u prvom planu.

Ako i dalje buljiš u tu pipu točionika ispred sebe – nemoj više, budi hrabar kao Gibonni kojeg je toliko ponijelo da je na zaprepaštenje svih nazočnih ipak stao u kuglof, naruči to pivo, pogledaj ga, pomiriši i kušaj. Nema straha, ionako će ti na kraju aplikacije reći što trebaš misliti o njemu 🙂

Tekst: Bruno Pavlek / Fotografije: Šime Lugarov ; atelier ANII; Unsplash