Rigorozan trening osjetila, izdržljivost i elokventnost: Tko su zapravo pivski suci?

“U svakoj situaciji i od svakoga nešto možeš naučiti”, govorili su nam svima roditelji i stariji od nas u onim formativnim danima djetinjstva. Sjećaš se sigurno, to su bili oni zadnji dani kad si zapravo poslušao nekoga ili nečiji savjet, ako si imalo nalik meni. Ali nije se tog savjeta lako držati uvijek i svugdje, pogotovo ako si opterećen emocijama u bilo kojem postotku.

Znam da već frkćeš nosom i s razlogom negoduješ jer ću sad pokušati uništiti dosad neuništivo solidan savjet, ali daj da probam u par redaka objasniti zašto sam u pravu. Prvi primjer: što možeš naučiti od osobe koja na semaforu spusti prozor auta i izbaci na cestu vrećicu smeća iz mekdonaldsa ili nekog drugog fast fooda? Ništa, zar ne? Gledat ćeš je svisoka i ako si nimalo nalik meni možda i poduzeti nešto kad to vidiš. Možda ćeš izaći iz svog auta, pokupiti tu vrećicu i baciti je inferiornom biću nazad u auto, možda ćeš joj pokucati na prozor i pokušati je fizički naučiti zašto nije dobro namjerno zaostati u razvoju, a možda ćeš joj glasno i s izrazom gađenja na licu sve što je ide sasuti u svoj volan kojeg grčevito držiš lijevom rukom, a desnom napola prekrivaš usta kako ta osoba slučajno ne bi u retrovizoru pročitala s usana što si joj izgovorio majci, ako si imalo nalik meni.

Drugi primjer: što naučiti od osobe koja ti kaže da je pivski sudac? E, tu već ima materijala za upijati znanje. Dok je prvi primjer služio kao jeftino potkapanje teorije, drugi je primjer itekako podupire.

Dakle, pivska suđenja nisu samo najbolje zabave u gradu s fantastičnom glazbom, divnim društvom, odličnom ponudom uglavnom besplatnog (za pivske suce, naravno) piva i vrhunske usputne hrane. Tu se okupljaju ljudi, superiorni uglavnom, koji su prošli težak ispit kako bi postali pivski suci, a taj je ispit testirao njihovu vještinu, znanje, koncentraciju i izdržljivost. Kako se znanje ne bi testiralo nabrajanjem pjesama Radioheada, a izdržljivost vremenom koje možeš provesti slušanjem istog, standardi za polaganje ispita za pivskog suca postavljeni su BJCP-jem, što je kratica za Beer Judge Certification Program. BJCP je neprofitna organizacija osnovana 1985. godine u SAD-u, a nastala je iz American Homebrewers Associationa i osmislila trosatni ispit koji se sastoji od esejskih pitanja i praktičnog dijela u kojem moraš prepoznati stil piva, greške ako ih ima… Budući da sam u nekim krugovima poznat kao jedan od endemske vrste onih koji su tečaj upisali, ali ga nisu položili, svjedočim da je završiti tu školu prilično težak, zahtjevan i osjetilno iscrpljujuć proces kojim se istančavaju osjetila njuha, vida, mirisa i okusa. Možeš vježbati i opip, ali provjereno znam da te ostali čudno gledaju ako namačeš prst u čaši Neon Stouta jer se navodno “tako ne provjerava gustoća piva, idiote”. Svašta, no sad razumijem zašto su me tad gledali svisoka.

Ono što uspješan pivski sudac, osoba nimalo nalik meni, mora svladati su sljedeće četiri stvari: imati znanje o svjetskim pivskim stilovima, znati kako pravilno ocijeniti pivo, razumjeti i prepoznati greške u pivu te razviti opsežan pivski vokabular kako bi s drugim sucima mogao adekvatno i odmjereno razmjenjivati ideje i sudove. Na svu sreću postoji BJCP priručnik/udžbenik koji pokriva sva ta četiri polja ekspertize i svatko njime može ovladati uz određeni ulog truda. Svatko osim mene.

Neki će donekle točno usporediti ocjenjivanje piva s ocjenjivanjem vina. Da, oboje ćemo zavrtjeti u čaši, promotriti boju, pomirisati i uzeti gutljaj, no pivo ćemo za razliku od vina progutati, a razlog je taj što će nam CO2 iz piva u obliku plina izaći na nos i tako nam dati dodatnu aromu koju naš um kombinira s okusom kojeg je upravo osjetio. To je veliki plus pivskog ocjenjivanja, složit ćeš se. Iz tog je razloga razumno piva bogatija alkoholom ostaviti za kraj suđenja jer bi u suprotnom debata oko lagera dolazila na kraju procesa i vodila bi se neartikuliranim zvukovima osoba crvenih obraza i suženog vidnog polja.

Jedno od većih i poznatijih pivskih suđenja je svakako natjecanje European Beer Challenge koje okuplja brojne svjetske pivare, znalce, gastrokritičare i ugostitelje. Oni među njima koji su pivski suci ocjenjuju pristigla piva po načelu testiranja naslijepo – ne znaju čije je pivo, iz koje države dolazi, u kojem je cjenovnom rangu ni bilo koje druge informacije osim onih koje im samo pivo u čaši može dati, a zabranjeno im je i međusobno raspravljati o uzorcima koje su kušali. Upravo su takvi već par puta Varioničina piva (Pale Ale, Deep Dive, Siestu, Neon Stout te kolaboracije Chef’s Beer i Noel Passion Sour) ukrasili medaljama, a sad kad znaš kako ih se dodjeljuje siguran sam da ćeš barem probati sam ocijeniti svako od tih nagrađenih piva sljedeći put kad si sam za stolom.

Hrvatska nema osobu, fizičku ili pravnu, koja posjeduje BJCP licencu, ali zato ima Hrvatsko homebrew prvenstvo – centralni događaj u našoj državi za amaterske brewere koji svoja piva daju našim pivskim sucima na kušanje, analizu i ocjenu prema BJCP standardima, a koji su prethodno završili školu prema BJCP udžbeniku. Događaj je to čiste pozitivne energije i učenja od kojeg imaju koristi svi sudionici procesa. Pivski festivus, rekli bi neki.

Dakle, da sumiram: pivski suci izuzetno dobro vladaju svojim osjetilima, znaju artikulirati što im osjetila govore, znaju prema kojim zaključcima ih osjetilne spoznaje trebaju voditi te na kraju znaju donijeti sud na temelju tog složenog kognitivnog procesa. Zvuči kao netko od koga možeš nešto naučiti u gotovo svakoj situaciji vezanoj uz pivo, ne?

Tekst: Bruno Pavlek / Fotografije: Šime Lugarov