Božić je – evo nekoliko zanimljivih priča iz inače dosadne prohibicije

Postoje razne grozote koje su pogađale naš planet i čovječanstvo, uglavnom krivicom čovječanstva, no kao jedna izrazito priglupa, megalomanska i trebala-je-biti-ismijana travestija je svakako američka prohibicija. Ono što je običnom radišnom puku bilo jasno od prve riječi o tom predloženom zakonu postalo je bjelodana istina netom nakon početka provedbe – pogađaš, zakon nije utjecao isto na imućne, umrežene, rodbinski privilegirane i siromašne, jednostavne i obične ljude.

Priča o prohibiciji dobro je poznata i obrađivana tema, ne moram te dubinski smarati detaljima, pogotovo zato što to traži da o predmetu saznam mnogo više no što trenutno znam. No, premisu za nastanak jednog tako nepromišljenog akta ipak ću napisati ovdje, da barem okvirno znamo o čemu pričamo; dakle, prohibicija je stupila na snagu u SAD-u 1920. godine kako bi zaštitila obitelji od alkoholom uzrokovanog nasilja i svih negativnih aspekata prekomjerne konzumacije alkoholnih pića, između ostalih razloga. Ideja je, naravno, jahala i na snažnim leđima vjerskih uvjerenja o štetnosti dobre kapljice pa ne čudi činjenica da su svi pobornici ove grandiozne ideje previdjeli pojavu nezaobilaznih posljedica: porast organiziranog kriminala, ilegalnu proizvodnju i prodaju alkohola, jačanje šverca te ogroman pad u priljevu poreza.

Ono što neminovno dolazi sa svim zaobilaženjima zakona je svakako nečistoća procesa. U ovom slučaju to znači da su sanitarni uvjeti u kojima je nastajao ilegalni alkohol bili u najmanju ruku nezadovoljavajući. Ljudi su do alkoholnih pića pokušavali doći na doslovno sve načine kojih su se mogli sjetiti, a ako im više nijedan nije padao na pamet izmislili su novi, i tako ukrug. Poznata je priča o “bathtub ginu” – Amerikanci su od kukuruznog šećera, glicerina i malo borovica svake godine proizvodili oko 265 milijuna litara ovog pića. Ilegalno, naravno. A ime mu je nastalo jer je koncentrat redovito bio prejak pa su ga trebali razrijediti vodom, no kako im boce uglavnom nisu stale ispod pipe u kuhinjskom sudoperu morali su se posložiti kupaonskom kadom. Domišljati Amerikanci, mora im se priznati.

Od te domišljatosti, i još par drugih, godišnje je od posljedica trovanja lošim alkoholom umiralo preko tisuću ljudi, a kad se ta brojka pomnoži s brojem godina trajanja prohibicije (13) žrtve postaju nezanemarive.

Al Capone je svakako bio glavna zvijezda ovog cirkusa, no ne i jedina. Vlasti su u svoju novu organizaciju, Federal Prohibition Unit, primali obične građane koji bi se dobrovoljno javljali za obnašanje dužnosti provođenja novog zakona, a jedan od njih bio je Isadore Izzy Einstein. S prezimenom koje je nosio očito po defaultu dolazi genijalnost jer Izzy je bio maher u prerušavanju sa svrhom razotkrivanja ilegalnih mešetarenja alkoholom. Maskirao se tako u mađarskog violinista, poljskog grofa, talijanskog trgovca voćem, ruskog ribara i mnoge druge, a zbog svog je izvornog običnog izgleda upadao bez problema u sve ilegalne točionice alkohola, odmilja nazvane “speakeasy”. Navodno mu nitko nije vjerovao da je savezni agent čak ni kad bi im pokazao značku.

Alkohol se tada mogao dobiti na recept (čudna vremena, stvarno) u ljekarni. Da, da, naravno da je farmaceut mogao tijekom prohibicije dodatno zaraditi, onako malo sa strane. “Dobar dan, izvolite”, “Hvala, loše se osjećam i vjerujem da bi mi alkohol pomogao”, “Ali dapače, izvolite jedan alkohol za vas”, “Blagodarim”, smotana novčanica ispod pulta i opet građanin dođe do alkohola, a sve tobože legalno. Medicinski opravdano čak. Naravno, nekim je pacijentima taj alkohol zaista i trebao u medicinske svrhe, no bilo bi glupo hvatati se za pretpostavku nevinosti ovdje i u ovom kontekstu.

U kontekstu suludih priča o prohibiciji nikako ne treba zaboraviti ni nešto što se zove The Temperance Movement, a u suštini je samo društveni pokret čija je gotovo jedina zadaća zagovarati potpunu alkoholnu apstinenciju. Povijest nas stoljećima uči da se socijalni, kulturalni i politički uzusi uvelike temelje na nerijetko agresivnim dijalozima zagovaratelja nekog ekstrema i njihove opozicije, a vrijeme prohibicije samo je jedan primjer toga. S jedne strane imamo vjerski fanatizam, utjelovljen recimo u liku Carrie Nation koja je “po svetom duhu” razbijala barove, pubove, kafiće i opisala se kao “buldoga koji hoda pored Isusovih nogu i laje na sve što se njemu ne sviđa”, a s druge je strane narod, lijen da reagira i da se brani, uhvaćen u dogmatskom drijemežu zablude da je iznad onoga što se oko njega događa. Jasno je tko se u tim pozicijama nameće kao lider, a tko je pospani underdog.

 

No, i underdog se jednom treba probuditi, protrljati oči i zatim se pitati što se točno i kako uspjelo dogoditi zadnjih 13 godina. Je li moguće da su pripadnici Temperance Movementa unajmili učenjaka da ponovno napiše Bibliju, ali bez dijelova u kojima se spominje alkohol? Jest, moguće je, čak i očekivano, rekli bi oni najzajedljiviji, pa je na kraju pisalo da je Isus pio sok od grožđa, a ne vino. Potejto, potato, već mi ulazi u naviku.

Godine 1933. Kongres je lagano donio odluku o ukidanju prohibicije i stvari su se polako počele vraćati na ono stanje od prije 1920. godine; ilegalnom je alkoholu pala proizvodnja, porezne su se blagajne počele puniti, šverc alkohola postao je manje unosan. Problemi s prekomjernom konzumacijom bili su i uvijek će biti prisutni, no prohibicija je dokazala da ih se zabranama ne može riješiti. Stoga, sloboda ti je dana u ruke da sam izabereš koliko ćeš kojeg piva popiti (ja preporučujem novu Stargazer White IPA-u, par komada) i suzdržiš se od ispoljavanja negativnih posljedica tog ispijanja. Odrastao si, popij i kontroliraj se!

Tekst: Bruno Pavlek /  Fotografije: Šime Lugarov; atellier ANII; Unsplash