Pivske tradicije i zašto izvrgavamo ruglu onoga tko ne plati rundu

Mi Hrvati, žitelji ovog podneblja, svojevrsni smo robovi tradicija, običaja i narodnih mudrosti. Opovrgavati to u potpunosti je krivo jer dokazi su svuda oko nas. Od već nadaleko poznatog običaja otvaranja samo jednog prozora u kući zbog straha od propuha pa sve do “činjenice” da se ne smije jesti nakon 18h ako želimo održati kilažu, primjera je bezbroj.

No, kako obično i ćorava kokoš u nekom trenu nađe zrno, tako i mi znamo tu i tamo slijediti neke dobre, vrijedne tradicije. U ovom slučaju to je ispijanje piva.

Ta je tradicija stara kao i samo pivo i potječe od prvih civilizacija. Sumerani su pisali stihove o količini užitka kojeg osjećaju dok im mjehurići teku niz grlo, i to tri tisuće godina prije nove ere. Babilonci su crtali po zidovima scene nazdravljanja pri štovanju božica varenja piva, a faraon Ramzes pivom je nagrađivao svoje dvorske sluge koji su zatim to pivo pili kroz duge zlatne slamke (sličan se prizor mogao vidjeti i kod nas početkom 21. stoljeća, samo su dvorske sluge upriličile mlade studentice zagrebačkih fakulteta, dvor tada popularni klubovi na Savi i Jarunu, a zlatne su slamke zamijenile onim plastičnim, iz ekonomskih razloga, ali i zato što su vjerojatno mrzile morske kornjače).

S navedenim običajem više nemamo puno dodirnih točaka i slamke u boci piva su nasreću stvar prošlosti i ostavljaju samo okus gorkog susramlja, no jedan se drugi običaj, geografski porijeklom iz Europe, i dalje često upražnjava i danas. Riječ je o nazdravljanju pivom iz roga neke životinje, uz neizostavne neartikulirane zvukove. Za to možemo kriviti drevne Anglosaksonce i Vikinge koji su današnjim metal/rock festivalima udarili jedan pečat koji već desetljećima hrani internet fotkama dugokosih momaka visoko podignutih ruku, šakama usko stisnutih oko rogova ispunjenih pivom, koji zagrljeni i do grla u blatu urliču na nekom češkom ili njemačkom festivalu gitarske glazbe. Nema tu govora o nekom razvratu i nekontroliranom odavanju piću, kao što će neki zli jezici trabunjati, već o jasnom i definiranom osjećaju za tradiciju i odavanju počasti europskim precima koji su znali da uz pivo nema mjesta tihom i kavanskom razgovoru već isključivo glasnim povicima u društvu prijatelja koji također jednom godišnje nose kiltove.

Nadalje, nešto kasnije u povijesti mali su pivski štandovi postali uobičajeni u engleskim selima. Vlasti su ih pokušale regulirati i demotivirati (nešto kao što danas rade pozamašnim trošarinama), ali one su se ipak množile i uspijevale (nešto kao današnje craft pivovare). Kralj Edgar stoga je u desetom stoljeću (naravno, na nagovor nadbiskupa Dunstana od Canterburyja), naredio da svako selo ili grad smije imati samo jednu pivnicu. Slobodno ću deduktivno zaključiti da su upravo te pivnice preteče današnjih kvartovskih birtija (u svakom je kvartu ona jedna gdje se uvijek većina okuplja, zbog tradicije, jasno) gdje se mnogi, uz nekoliko rundi hladnog Pop! lagera, dolaze potužiti na bračni život, obračunati se s neistomišljenicima na temu japanski ili njemački auti i uvjeriti se da je svima propao tiket zbog potplaćenog suca. Tradicija, zar ne?

Britanija nam je podala i običaj ispijanja čitave količine piva u čaši odjednom. Istina, to u prošlim vremenima nije klasična čaša kakvu danas znamo, već duguljasta staklena posuda duljine 90 centimetara u koju je stalo oko tri pinte piva. Mladić bi, prema običaju, kad postane punoljetan trebao pred publikom ispiti čitavu tu čašu piva na eks, a struktura te čaše mu je pothvat uvelike otežavala. Ako nije uspio bio je izvrgnut podsmijesima i društvenom ruglu. Sličnu pojavu imamo i danas, no nema veze s punoljetnosti ni čudnim čašama, već samo volimo često i uglavnom bez ikakvog zdravog razloga ismijavati jednu od osoba iz društva, tamo negdje oko pete runde aromatičnog Pale Ale-a. Tradicije su tu da ih se poštuje i slijedi, a ne preispituje.

Kinezi se primjerice međusobno potiču na ispijanje čitave čaše piva pasivno-agresivnim uzvikom “ganbei”, što je u doslovnom prijevodu “prazna čaša”, i jasno je da ne ostavlja puno prostora manipulativnom izbjegavanju društvene obveze. To je kod nas također čest slučaj jer uvijek postoji onaj jedan u društvu koji sve ostale tjera da piju neprirodnim tempom, ali ga svi vole zbog razloga, uvijek je tu i uvijek mu je ganbei.

Posljednji običaj kojeg ću se ovdje dotaknuti je naručivanje piva u rundama, koji također potječe iz Britanije, a preuzela ga je i Australija. U britanskim pubovima nije običaj služenja gostiju za stolom već na šanku, stoga po jedan iz društva okupljenog za stolom, svakih sedam minuta (ili koliko treba onom najsporijem da popije kriglu Pop!-a) ustaje, odlazi do šanka, naručuje i plaća rundu za cijelo društvo. Naravno, onaj tko propusti svoj red za okretanje runde užasan je prijatelj, primjer sina ili kćeri kakvom se nijedna majka ne hvali i jednom riječi – škrtica.

Dakle, zaključak ovog manifesta obrane tradicije jest da nije svaka tradicija loša, zastarjela i vrijedna samo posprdnog podsmijeha, dapače. Takva je samo ako podrazumijeva bezrazložnu neraznolikost, ukalupljivanje i norme koje ti nameću da bi ti prethodna runda trebala biti posljednja za večeras (pogotovo ako vas je petero u društvu, popili ste četiri runde i svi te za stolom gledaju preko nišana).

Tekst: Bruno Pavlek / Fotografije: Šime Lugarov; atelier ANII; Unsplash