Živimo u dobu brzih i prolaznih trendova. Sjeti se; prije samo par godina apsolutni hit na društvenim mrežama je bio bacanje plastične boce tako da padne i ostane na čepu, što bi odmah popratilo urlanje klinaca koji bi otrčali izvan kadra videa. Nitko normalan to nije htio vidjeti ni gledati.
Ali to je laž, jer stvari ne postaju trendi ako ih milijuni ljudi ne prihvate. (Danas zato imamo Balenciaga “torbe” koje izgledaju kao vreće za smeće, ali koštaju kao decenijski odvoz otpada tvrtke veličine Jamnice.) Svi su to htjeli gledati, statistički, kao što i svi žele te sjajne torbe.
Slično se događa i s bezalkoholnim pivom. Uskrsnulo je niotkuda, učestala je pojava i jaše na krilima crafta u nedefiniranu, ali prilično stabilnu budućnost, čini se.
Sudeći po američkim statistikama, kategorija bezalkoholnog piva od 2020. do 2021. porasla je za gotovo 32%. To je izuzetno velik rast, a mnogi će i danas reći kako je udio piva bez alkohola na tržištu zanemariv. Brojke govore drugačije, iako nam se na prvi pogled ne čini tako. Pitanje zdravlja je ovdje odigralo veliku ulogu, a to je ono čime se proizvođači bezalkoholnog piva uvelike služe – alkohol je nezdrav i to će biti točno čak i ako primijenimo i najbolje spinove koje smo mogli naučiti od političke elite.
E sad, bezalkoholno pivo je, barem u SAD-u, definirano kao pivo koje ima manje od 0,5% alkohola. Dakle, u njemu ipak ima alkohola, ali malo. Primjerice, nesretni namjernik morao bi maznuti desetak piva lišenih alkohola da postigne razinu zabave i društvene otupljenosti koju mu pruži tek jedan Pop! lager. To je vremenski i volumenski duuuuuuug period za postizanje toliko željene društvene otupljenosti, recimo nakon posla. No, treba biti iskren – neki to ni ne žele, i to je u redu. Kao na primjer milenijalci i GenZ klinci, tvrde studije.
Razlog tome je prilično jednostavan. Bezalkoholna piva postala su bolja i bogatija okusom, a svjesnost ovih generacija o zdravlju nešto je viša nego prethodnih. Možda i previsoka, ako pitamo neke.
Naime, njima savršeno odgovara činjenica da su pivari otišli daleko naprijed u tehnologiji proizvodnje bezalkoholnog piva. Od 1979., kad je predstavljeno prvo bezalkoholno pivo, do sredine 2000-ih godina, pivari su bezalkoholno pivo proizvodili uglavnom tako što su proces fermentacije zaustavili prije no što se proizvelo previše alkohola u pivu. To je rezultiralo bezokusnim pivima kojima je uvijek nedostajalo ono nešto (ne, ne mislim na alkohol, ne budi provokativan).
Prošlo desetljeće bezalkoholni pivari utrošili su na razvoj dvije nove metode proizvodnje bezalkoholnog piva: metodu membrane, kojom pomoću membrane odvajaju alkohol od piva, i metodu vakuuma, kojom iz piva izdestiliraju alkohol bez uništavanja ostatka piva. Brojke govore da im se ulog vraća, i to višestruko. Samo u SAD-u prodaja bezalkoholnog piva prošle godine dosegla je cifru od 331 milijuna dolara, što će ušutkati i najtvrdokornijeg pristalicu teorije nepostojanja bezalkoholnog piva na tržištu.
Naravno, na kraju se opet sve svodi na pitanje ukusa. Nekima pivo nije pivo ako nema alkohola, i složit ćemo se da je to neki standardni pogled na ovo pitanje. Vjerojatno će tako i zauvijek ostati, no to ne znači da treba negirati i bezobrazno nazivati trendom nešto što je relativno novo na tržištu i pokazuje tendenciju rasta iz godine u godinu. Trendovi umiru mnogo brže od bezalkoholnog piva, koje još ni ne pokazuje naznake slabosti, a kamoli umiranja.
Pomirimo se – postoje ljudi koji vole okus piva, ali ne žele alkohol iz njega u sebi, iz ovih ili onih razloga. Postoje i ljudi koji vole okus pečenog mesa, ali ne i meso, iz moralnih, zdravstvenih, ekoloških ili četvrtih razloga. Dok se ovi potonji zovu vegetarijanci ili vegani, ovi prvi zasad nemaju ime, a ne bi ga ni trebali imati, jer vole istu stvar kao i većina, samo u malo drugačijem obliku. Nazdravimo im (Siestom najbolje, zbog manjeg postotka alkohola :winkwink:), jer tako su i obožavatelji industrijskog napoja gledali na nas, ne tako davno.
Tekst: Bruno Pavlek / Fotografije: Šime Lugarov; atelier ANII; Unsplash
