Hmeljarstvo u Hrvatskoj – kako umre nešto što se nije ni rodilo

Ovako bombastičan naslov teško je daljnjim tekstom opravdati. Toga sam svjestan, ali moderan sam tip, u srednjim tridesetim godinama i slijedim trendove suvremenog novinarstva pa nemoj zamjeriti što se koristim metodama koje drugima opraštaš svakodnevno. Unaprijed hvala.

Dakle, ovo je priča (prilično kratka, doduše) o smrti nerođenog entiteta, toliko aktualna trenutno u svijetu, no ipak s izuzetno malim odjekom u regiji. Razumljivo, jer ono divno čemu je taj entitet neophodan sastojak prisutno je, razvija se i raste kao da mu ništa ne nedostaje.

Pojasnimo pojmove – umrli nerođeni entitet u ovoj je priči hrvatski hmelj, a ono divno je domaće craft pivo. Prvo ne postoji čak ni u maglovitim maštanjima najvećih optimista svijetle budućnosti, dok je drugo itekako tu, na sve više stolova i šankova, na sve višim policama u trgovinama i frižiderima supermarketa. Kako?

Priča hrvatskog hmeljarstva, prema onome što sam ja uspio nevješto isklikati po internetima, ima jedan uzlet 1910. godine u Iloku. Te je godine osnovana Sredotočna pecara žeste, zadruga za pečenje rakije i preradu voća. Šesnaest godina kasnije odlučeno je da ta pecara mora izgraditi sušaru kako god zna i umije, a to je uspjela postići novčanim donacijama poljoprivrednika koji su se bavili uzgojem hmelja, uz obećanje da će im novac biti vraćen nakon što sušara počne zgrtati profit. Tako je i bilo, čak nedugo nakon što se sušara izgradila i započela s radom već iduće godine, 1927.

Tako ona živi, radi i suši hmelj idućih pedesetak godina, preživljavajući krize, rat i druge nedaće karakteristične za ovo podneblje, a od 1956. godine koristi je Zemljoradnička zadruga, kasnije preimenovana u Agrokomerc, koja ju je modernizirala i prilagodila tada suvremenim procesima. “Oko 1970.-1975. godine uzgoj hmelja postaje sve intenzivniji, a privatna se proizvodnja ostvaruje na 215 hektara zemlje. Osim hmelja, uzgaja se i pivski ječam. Agrokomerc svoje proizvode plasira na domaće i inozemno tržište (do Japana i Švedske)“, pisala je profesorica i umirovljena bivša kustosica Muzeja grada Iloka Ružica Černi o ponosu svog rodnog grada.

Svoje mjesto pod ovim našim selektivnim suncem tražila je i Hmeljarska zadruga Gregurovac, nedaleko Križevaca. Ona je svoje djelovanje okončala 2012. godine, nakon desetak godina postojanja i preživljavanja. Njen optimizam, poduzetnost i elan nije dotukao premalen urod, kišna godina ili nestručnost, već višak proizvedenog hmelja. Da. Višak proizvedenog hmelja kojeg nisu imali kome prodati. Gotovo 13 tona peletiranog hmelja, spremnog za isporuku bilo kome tko ih je voljan imalo platiti, stajao je u skladištu i nadao se da će pod svoje stare dane završiti u nekom domaćem ili stranom pivu. To se nije dogodilo i jasno je da je nakon takvog poražavajućeg rezultata teško, gotovo nemoguće, prikupljati grabljama po polju inicijativu i financije za daljnji rad. Prije nepunih deset godina tako je umrla posljednja i jedina proizvodnja hmelja novijeg datuma u Hrvatskoj.

I otad nadalje ništa. Kratak život i zasad nepovratna smrt hmeljarstva u Hrvatskoj. Malih i hrabrih je pokušaja bilo, naravno, i valja ih ovako uz pohvalu spomenuti, no nešto što bi se moglo pohvaliti sustavnom organizacijom, planiranjem i zapaženim uspjehom potpuno je izostalo. To ne bi bilo tako frustrirajuće i začudno da ne uspijeva svima oko nas (kako to obično biva). Vojvođanski Bački Petrovac i tamošnja priča o uspjehu hmeljarstva odjeknuli su regijom prije nekoliko godina kad su se mnogi domaći craft pivari uputili tamo na Dane hmelja kako bi se uvjerili da ta biljka, koja inače prirodno niče na tlu Sjeverne Amerike i Europe, doista može izrasti i na balkanskom tlu, izudaranom predratnim tenzijama, ratom i poslijeratnom kakofonijom nacionalističkih floskula. I stvarno raste. Čak se i obrađuje, napreduje i nameće se kvalitetom i sve većim volumenom iz godine u godinu.

Raste i u Sloveniji. Ta mala zemlja, koja za razliku od nas velikih iskorištava svoje poljoprivredno tlo, postala je 2019. godine treći najveći proizvođač hmelja u Europi i četvrti u svijetu, nakon Njemačke, Češke i SAD-a. 2018. godine 119 slovenskih uzgajivača proizvelo je više od tri tisuće tona hmelja, pisao je Poslovni.hr. “Slovenija je jedina zemlja na svijetu koja izvozi više od 95% hmelja”, pohvalila se tada s pravom Martina Zupančič, direktorica Instituta za hmeljarstvo i pivarstvo. Dakle, i institut imaju! I to onaj najrjeđe vrste – koji daje rezultate.

Jedino, eto, kod nas nikako da taj hmelj nikne. Nešto ga je, bit će, zatrovalo. Budući da krivca nema smisla tražiti unutar granica lijepe naše, okrivit ćemo i ovaj put susjede, koji su svojom podmuklošću zasigurno prokleli naše tlo starom slavenskom kletvom – “nek’ ti ‘melj ne nikne ni idućih tisućhiljada godina”. I bi tako.

Hmelj ne niče, ali zato pivo uspijeva savršeno. Kako je moguće da neizostavnog sastojka nema, a proizvod raste poput broja SoundCloud repera, novih multimilijunaša za koje nikad nitko nije čuo, a najslušaniji su na YouTubeu? Ni bogate Deep Dive IPA-e, ni aromatičnog Pale Ale-a, niti gorko-slatke Sieste ne bi bilo da nije uvoznog hmelja, unatoč svim naporima da se pronađe domaći hmelj, da se potakne uzgoj, da se pokrene ta priča koja svugdje ima smisla osim kod nas. Ali, svima je jasno da za kvalitetan uzgoj hmelja trebaju godine pokušaja, testiranja, znanja, ustrajnosti, vještine i nešto sreće u smislu vremenskih uvjeta, a nažalost kod nas još nitko, iz ovih ili onih razloga, nije uspio zatvoriti financijsku konstrukciju isplativosti tog pothvata, čini se.

U nadi da će se i kod nas nešto pokrenuti, da će s nepreglednih slavonskih polja kiša isprati kletvu susjeda i prije isteka tih tisućhiljada godina, u želji da ćemo jednog dana moći popiti Pop! lager i reći: “kao njemačko, ali od svega našeg” – preporučujem i hrvatsko hmeljarstvo u tvoje molitve.

Tekst: Bruno Pavlek / Fotografije: Šime Lugarov; atelier ANII; Unsplash