Hoće li se craft uskoro piti ispred lokalnog dućkasa?

Otkud craftu lova i gdje najbrže uživo vidjeti plamenog jazavca?

Hrvatska nije zemlja u svijetu poznata po originalnosti, barem ne onoj pozitivnoj. Istina, ne postoji zakon kojeg nećemo naučiti zaobići, nerijetko ćemo to i pomalo simpatično odraditi i vjerojatno se time pohvaliti, ali nismo to uspjeli nikako unovčiti i pretvoriti tu vještinu u izvozni proizvod. Trebali smo jer to bi bila brza i sigurna zarada, nešto o čemu kao narod ne znamo puno.

Ali, dok apsolutno svaki Hrvat danas ima mišljenje o Rimcu, poziciji s koje će Kramarić najlakše poentirati i univerzalnosti imena djeteta Maje Šuput, ono što se kod nas događa u sjeni, ali na bogato osvijetljenoj pozornici craft piva osvježavajuće je divna stvar. Raste, buja, osnažuje i stasa! Napravit ću sad par redaka pauze da se probate dosjetiti još jedne pojave u Hrvatskoj s takvim atributima.

…

…

…

Eto, upravo tako. Vjerojatno craft pivo doista i jest jedina takva pojava u zadnjih par godina u Hrvatskoj. Donosi čistu pozitivu, potiče društvenost, otkrivanje novog i raznolikost, vjeruje u rad svojim rukama, neovisno financiranje i kvalitetu proizvoda koja svemu navedenom dolazi samo kao kruna. No, je li to dosta da se uspije na ovom podneblju prekrasnog krajolika i uznemirujućeg svega drugog?

Čini se da jest, i to nije optimistična procjena već klimavo empirijski zaključak na temelju viđenog na ulici.

Ovdje se moram malo vratiti na početak i originalne hrvatske proizvode. Jedan od njih je ispijanje piva ispred lokalnog dućana, nadam se da se možemo složiti. Iako je uvijek imao nekako negativan predznak, tijekom vladavine epidemioloških mjera postao je također pomalo simpatičan. Ljudi su pokazali svoju ljubav prema pivu, držali su distancu i s frendovima popili hladnu ispred dućkasa.

Kako ovo ne bi bila samo jedna priča koja podsjeća na neku uvodnu špicu Kusturičinog filma potrebno je pažnju skrenuti na detalje, a u ovom slučaju to je boca craft piva u rukama junaka ove scene. Da, ljudi su ispred kvartovskog dućana pili craft pivo. Veličina i važnost ovog događaja mogu se usporediti s opetovanim svakogodišnjim dolaskom Klepetana svojoj družici u Brodski Varoš, ali ostavlja puno dublje tragove iza sebe – kvalitetu i povratak istoj.

Craft pivo sad se može naći u većini kvartovskih dućana, odmah pored poznatih zelenih boca od pola litre, ponekad čak i u frižideru. Već i tete u tim dućanima znaju da postoji nešto što se zove Varionica, zovu i same rade narudžbe, a svi znamo da to rijetko dućani rade, osim ako se proizvodi prodaju dobro i kupci ih traže po policama. Priča je to o uspjehu i infiltraciji na teren koji se donedavno činio neprobojan i monoton, o borbi koja pokazuje pozitivan rezultat, a to je široka, šarolika i inovativna ponuda piva doslovno na svakom koraku i uvijek.

Istina, ono što je još uvijek relativno neprobojno su lanci benzinskih postaja koji rade s brzim artiklima impulzivne kupnje, a svoju su novu renesansu doživjeli u zadnjih godinu i pol. Kafići, restorani i klubovi nisu radili, no žeđ je ostala prisutna i mnogi su iskoristili razne rupe u zakonu, a među njima i tu da pivo u kasnim satima kupuju na benzinskim postajama, kad je sve ostalo zatvoreno. Tome se doskočilo nedavno, no craft pivari svakako su ostali zakinuti u toj priči jer većina benzinskih postaja svoje frižidere nisu još otvorile njihovoj ponudi. Ipak, kako vidimo iz dosad napisanog, sve se mijenja, pa će tako nedvojbeno i to.

Ni pivski festivali nisu pomogli craft pivarima u zadnjih godinu i pol. Događaji su to pozitivne vibre, kušanja raznih piva, veselja, uglavnom dobre glazbe i druženja gdje se šira publika, nerijetko u turističkim središtima uz more, mogu upoznati s divotama hrvatskog craft piva. No, izostali su iz poznatih razloga koji su posljednjih 18 mjeseci malo koga štedjeli. Nema u njima mogućnosti velike zarade, nema pranja novca stavkama na računu kao što su “usluge marketinga” i nema velikih svota za kotizacije, stoga je jasno da bi se organizatori izlagali velikom riziku gubitka novca jer mjerama se teško prilagoditi i zadovoljiti publiku. PCR testovi, covid putovnice, ograničena publika, maske, distance… Sve su to otegotne okolnosti s kojima se “maleni” craft ne može boriti jer nema kapital “velikih”. I dobro, jer zbog toga ga i voli sve više ljudi. Ostat će vjeran sebi i svojim ispijateljima, a nedostatak navedenih okupljanja može samo produbiti žeđ za njima i najaviti spektakle koji nas očekuju kad se sve vrati u normalu.

E sad, iz svih se ovih točaka može naslutiti kako u craftu nekako nedostaje novca, a opet se sve vrti i raste. Kako? Vlastitim sredstvima. Hipotekama na kuće, kreditima, EU fondovima, karticama, odricanjem i ulaganjem. Umjesto u merkedesima i passatima vožnjom u dostavnim vozilima. Umjesto “službenih putovanja” obilascima potencijalnih kupaca i partnera. Umjesto skupih marketinških kampanja širenjem kruga uživatelja i podržavatelja osobnim kontaktom i kvalitetnim pivom (dobar primjer za to je dostava craft piva na kućni prag, nešto što je Varionica među prvima pokrenula u Hrvatskoj, a uskoro su trend popratile i brojne druge domaće craft pivovare). To su teški i zahtjevni modeli, ali iskreni, srčani i s pokrićem, a njih publika itekako prepoznaje. I što je najbitnije, uloženi novac ostaje za ono za što je stvarno potreban – ulaganje u nova piva, istraživanje kombinacija i širenje ljubavi uz odgovorne količine promila.

Zadnju rečenicu iz prethodnog poglavlja posvetio sam Kolaboraciji 2, novoj suradnji Nove Runde, Zmajske pivovare i Varionice, o kojoj smo već pisali pa ne planiram o tome dalje tovariti. No, još samo jedno retoričko pitanje o toj seriji piva – ima li ljepšeg, toplijeg i nepcu dražeg primjera zajedništva i suradnje na hrvatskoj zanatskoj (ili poduzetničkoj) sceni?

Na sva sam bitna pitanja dao svojih 50 lipa, na neka na kredit, a neka avansno, no sad nam preostaje dalje gledati gdje će to sve odvesti craft pivo u našem podneblju. Ima li smisla? Hoće li se vratiti ulog i ukazano povjerenje? Je li sve što se radi i pokušava unaprijediti uzaludno? Treba li više medijskog prostora ispunjavati tim pitanjima? Propovijeda li se zboru ili informacije padaju na plodno tlo? Što je točno plameni jazavac, koja mu fizička predispozicija omogućava da riga vatru i je li ikad i gdje doista viđen? To su pitanja craft sceni, ali i Milanoviću.

Tekst: Bruno Pavlek / Fotografije: Šime Lugarov; atelier ANII; Unsplash