Svi odavno znaju pa saznaj i ti – što je zapravo IPA?

Mitsko biće kojeg su svi zainteresirani već odavno vidjeli i kušali, neki i intenzivno uživali u njemu, prekomjerno čak (ako tako nešto uopće postoji). Pivo s mnogo lica, a sva su pamtljiva i ostaju ti poznata čitavog života. MVP pivarskog crafta definitivno i revolucija u modernom pivu.

Riječ je naravno o IPA-i, kratici od tri slova koju poznaš jako dobro ako si pivoljubac ili instantno mrziš sve koji je koriste ako ne znaš što znači. Iza ta tri slova stoje riječi India Pale Ale. Ne Indian, nego India. India Pale Ale.

Kako bi shvaćanje ovog piva bilo potpuno, bitno je vratiti se u prošlost i naučiti kako je nastalo. IPA je zapravo bila britansko rješenje problema zvanog izvoz na istok. U dalekoj je Indiji bilo prevruće za varenje piva stoga je jedini način bio dovesti ga tamo, a to podrazumijeva da ono mora preživjeti sumoran i naporan put u trajanju od šest mjeseci od Britanije do Indije. Tu na scenu nastupa čovjek po imenu Hodgson, londonski pivar, koji je u osamdesetim godinama 18. stoljeća napravio pivo koje treba odstajati i dozreti poput vina, i dao mu ime October. Njegovo je pivo preživjelo kalvariju do Indije te ne samo da je bilo pitko već je putem i vremenom postalo mnogo bolje. October je tako postao prototip IPA-e, pivskog stila koji će se kasnije mijenjati, ali uvijek zadržati izvornu romantiku.

Pojavom frižidera i rashladnih komora IPA kao stil počela je izumirati, a oživjeli su je američki craft pivari oko 1976. godine, kad se i pojavio njihov interes za izumrlim britanskim pivskim stilovima. Otad je manje-više ista onome što pijemo danas na gotovo svakom uglu. I dobro da je tako.

IPA je, suprotno svojim počecima, pivo koje se pije svježe i hladno, a postotak alkohola rijetko prelazi 7%. U zanimljivoj varijanti stila nazvanoj Session IPA, kao što je ona Varioničina, postotak alkohola je niskih 4,4 i to ne bezrazložno; takav je da bi se piva moglo popiti više i tako uživati u njemu duže. Suprotno tome postoje Double i Imperial IPA-e čiji se postotak alkohola bilježi u brojkama većim od osam; njih se pije u manjim količinama, ako si jedan od onih koji se klanjaju društvenim normama i bontonu.

Jedno je ipak zajedničko svim IPA-ma: naglašene i beskompromisne note hmelja, u okusu i mirisu. Svatko tko je barem jednom probao Deep Dive odmah zna o čemu pričam; taj se direkt hmelja u nos i zube ne zaboravlja i u pravilu uvijek zove na još. Gorko je, voćno, ali i slatkasto u isti tren. Čudo je ta IPA, stvarno. Kao da se sve odjednom događa u čaši i oko nje. Mango, papaja, breskva, marelica…. Ma.

Nazad na temu. Hmelj. Glavni zaštitni znak IPA-e svake godine dobiva nove sorte, pomno i pažljivo uzgajane i testirane (pisao sam o tome već), i svaka će od njih davati svom budućem pivu određeni twist. Da, hmelj je samo jedan od sastojaka piva, začin rekli bi neki, ali u IPA-ma on je glavni igrač. Nije skriveni adut ni wildcard s klupe, on je onaj kojeg čitavih 90 minuta pogledom pratiš po terenu i ma koliko dobra utakmica bila, a njega nema, kao da je nisi ni gledao. Mogu preostala desetorica povući i odigrati čudo, čak i pobijediti na kraju, ali nije to to ako zvijezda nije na vrhuncu. Tako je i s IPA-om; ako hmeljevi nisu savršeno usklađeni i ne povlače glavne poteze ne trebaš ni gledati tu tekmu.

I na kraju, zašto stvarno toliko volimo IPA-u?

Prvo, gorka je, a to je ono što i dalje paše većini pivoljubaca jer je nekako okus gorkoga uvijek bio povezan s pivom (iako naravno postoji nezanemariv broj pivskih stilova koji nisu baš gorki) pa ispunjava ta primarna očekivanja. Drugo, zanimljiv je i neiscrpan stil. Može biti bistro, mutno, hazy, crispy, jako, slabije, gorko, slađe… Može biti svašta i zato je privlačno i moramo probati svaku koja se pojavi. I treće, jer je fino. Argument zaista može biti tako jednostavan jer je 2022. godina i ne trebamo se opravdavati nikome – IPA-e su fine i to je tako.

Tekst: Bruno Pavlek / Fotografije: Šime Lugarov; atelier ANII; Unsplash