Ljetna vremena uvijek na svjetlo izvlače one individue koje gotovo religiozno zazivaju tog “hladnog pivkana” u kojem god kafiću sjednu.
“Hladni pivkan” je pivu toliko pogrdan naziv da zvuči kao da ga je sam predsjednik brzinski skovao pred brdom mikrofona uperenih u njega nakon neke lokalne seoske manifestacije kojoj tako očito nije htio prisustvovati. Ali “hladni pivkan” je ujedno i jedini naziv za pivo koje ti garantira da konobar neće postaviti nijedno potpitanje; donijet će ti hladno pivo, ovakvo ili onakvo, ali to sigurno neće biti craft pivo.
Naširoko je već poznato da ispijatelji crafta vole popričati o temperaturi piva koje im je servirano. Jasno je i da će to mnogima ići na živce jer zvuči kao pretenciozno hipstersko pametovanje, ali trebali bi biti realni i shvatiti da takvim mišljenjem podupiru standard dvostrukih mjerila iz kojeg nikad ništa dobro ne proizlazi. Naime, da ti konobar u Zdihovu (koje, usput budi rečeno, i dalje lijepo živi u nekoliko lokala koji još uvijek poslužuju vrhunsku janjetinu) donese pladanj hladne janjetine i uvelog mladog luka vjerojatno bi mu održao slovo i pozvao ga na red, zar ne? Zašto onda kad je pivo u pitanju prestajemo voditi računa o temperaturi serviranog jela ili pića?
Odgovor je prilično jednostavan – industrijskom lageru je samo bitno da je ledeno hladan i da okusi što manje dolaze do izražaja jer će u suprotnom onaj koji ga pije shvatiti da je pivo njih lišeno. Barem onih pravih, dobrih i kvalitetnih.
Postoje studije (ovaj put stvarno) koje dokazuju da hladnoća “umrtvljuje” okusne pupoljke na jeziku pa samim time okusni senzori primaju manje podražaja. Craftu se to uglavnom ne sviđa i zato će se takvo pivo piti na nešto višim temperaturama.
Primjerice, industrijski se lageri najčešće poslužuju ohlađeni na dva do četiri stupnja Celzijusa, dok će njemački i češki lageri, pšenična piva i koelsch tražiti nekoliko stupnjeva više, četiri do sedam. To je zato što je poželjno da ti prehladni CO2 ne uništi odmah sve receptore koji bi mogli detektirati neki okus već ih želi stimulirati i zatim tim okusom i nagraditi.
Nadalje, pale aleove, portere, većinu stoutova i IPA-e poželjno je piti ohlađene na sedam do deset stupnjeva jer to su piva bogata aromama, balansiranog sladnog tijela i hmeljnosti pa im takva temperatura pogoduje za razvijanje okusnog maksimuma kojeg nam mogu pružiti.
Od deset do 13 stupnjeva htjet ćeš servirane belgian aleove, sour aleove, bockove, english bittere i mildove te scottish aleove. Ta piva već traže da im viši stupnjevi izvuku slatkoću slada na površinu jer je kod njih naglasak na sladnom tijelu, a ne na hmelju. Isto je sa zadnjom pivskom skupinom, a to su barleywineovi, imperial stoutovi, doppelbockovi i belgian strong aleovi, čija se idealna temperatura penje čak do 16 stupnjeva.
Postoji jedna pravilo, kao smjernica neka: lagana piva siromašna alkoholom bolje će leći hladna, a teža piva, punog tijela i s većim postotkom alkohola bolja su toplija.
No, kao i uvijek dosad, krajnji je savjet isti: pij pivo kako ti paše, pa makar to značilo da ćeš si pšenično podgrijati u džezvi na ljetnoj terasi, dok ti iz zvučnika trešti Voyage, a na gradelama cvrči cornflakes. Tvoj je život i tvoje je pivo, a pravila su tu da za njih saznaš prekasno.
Tekst: Bruno Pavlek / Fotografije: Šime Lugarov; atelier ANII; Unsplash
